s nekog perona na kraju svijeta

Rekoše mi jednom neki ljudi oštrih bora
ruku suznih od tereta zemlje pod igrama zla sunca
kako kiše padaju za život ustajale budućnosti
no želim li sanjati samo za sebe, nek riješim se srca.

Mene pitanja vrebaju na svakom kutu udaha
i ma kakvo da se vrijeme salije u čaše moje
ne nosim kišobran jer ljudi oštrih bora tvrde
kako kiše padaju za život, a kiša stvara boje.

Da li me plaše zemljane istine što pod korakom šušte
ili to samo sanjarska su posla, ne bih znao,
no vidjeh nazvaše me kukavicom slaba vida

i kako da ne zaustavim osmijeh dok još ga ne vide usne
i kako da prionem u život kad izgubih stado?
Treba li da i ja postanem ovlaš sretan, zao i anoniman?

zapetljan u noć
ne znam mnogo
a daleko sunce se naginje
da me upozori
dan će opet proći tvojim imenom

to je pokislo
i kiselo

maske kad padnu
pred ljubavnike tužne
samo suza ostane
svakom svijetu jedna

to je čežnja
i vječna želja

na vratu vjetar tvog dlana
na obrazu tišina usana
i slika s efektom 'old movie'
zapetljan u noć

to su sjećanja
samo sjećanja.